Dijalekt u nastavi jezika

Autorica: Iva Peršić, mag.

Objavljeno 8. srpnja 2016.

 

U nastavi jezik ima dvojaku ulogu: njegovo što bolje savladavanje i aktivna uporaba cilj je određenih nastavnih jedinica – nastave materinskoga i stranih jezika, a on je ujedno i sredstvo cijeloga nastavnog procesa, budući da se nastavni ciljevi svih školskih predmeta ostvaruju posredstvom jezika. No, ne postoji jezik koji bi se svugdje jednako, „standardno“ govorio, već je u svakome većem ili manjem geografskom području prisutna neka jezična varijanta koja se po svojim specifičnim značajkama razlikuje i od standardnoga jezika i od ostalih oblika nestandardnoga govora. Najzastupljenija među tim varijantama zasigurno je ona dijalektalna. Uporaba dijalekta, odnosno mjesnoga govora, većinom je ograničena na određeni geografski prostor i neformalne uvjete komunikacije te nerijetko odražava regionalni, etnički ili obiteljski identitet govornika. U određenim se povijesnim trenucima, zbog različitih socioloških, političkih, povijesnih i drugih razloga, dijalekt smatrao manje vrijednom inačicom standardnoga jezika, pa je njegova uporaba ograničavana. Ipak, u današnje se vrijeme sve više ističe vrijednost dijalekta i njegova moć obogaćivanja kako standardnoga jezika tako i osobne jezične kompetencije. Također je očito da je svaki individualni govor obojan nekom dijalektalnom (ili drugom) jezičnom značajkom, osim ukoliko se strogo ne kontrolira njegova produkcija (a često i tada). Kako je lijepo rekao akademik Radoslav Katičić na 19. sjednici Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, održanoj 11. listopada 2007. godine: „Svatko na temeljima svoje dijalekatske spontanosti, kakva god ona bila, naobrazbom i knjigom, uz pomoć pismene porabe i preko javne riječi, izgrađuje svoju standardnojezičnu izražajnost.“

Također je već odavno poznato da se nova znanja najlakše i najkvalitetnije usvajaju u pozitivnome i stimulativnome okružju. Jedan od načina na koji se postiže takvo okružje uporaba je učeniku poznatih i dragih elemenata, kao što su teme i motivi iz njegove najbliže okoline te elementi zavičajnoga govora. Terminom zavičaj ne označava se samo mjesto rođenja u geografskome smislu već i cijeli niz različitih aspekata, od emotivnih i psiholoških do kulturnih i estetskih. Stoga je izrazito važno uklopiti u redovnu i izbornu nastavu te u učenikove slobodne aktivnosti, uz sva ostala načela (odgojnosti, znanstvenosti, stvaralaštva, književnoga jezika, međuovisnosti nastavnih područja, razlikovanja i povezivanja jezičnih razina itd.), načelo zavičajnosti. Bilo bi poželjno, dakle, da nastavnici u svoju nastavu integriraju i dijalektalnu komponentu, odnosno da omoguće učenicima slobodno izražavanje govorom koji najbolje poznaju, i to „u svakoj nastavnoj situaciji gdje je to poticajno i korisno za ostvarenje nastavne zadaće“ (Težak, 1996, str. 98), budući da se time povezuje nastavu sa životom. Postoje različiti načini na koje je to moguće ostvariti, između ostaloga izradom malih (npr. terminoloških) rječnika govora mjesta u kojemu se nalazi škola te analizom sličnosti i razlika između toga govora i standardnoga jezika, obrađivanjem djela iz korpusa dijalektalne književnosti, provođenjem projekata koji se bave zavičajnim elementima, a kroz povezivanje nastavnih predmeta itd. Na taj se način ostvaruje primarna svrha dijalektalnih sadržaja u nastavi, odnosno razvija se „svijest o njihovoj ulozi u komunikacijskoj i stvaralačkoj praksi te o njihovu odnosu prema standardnom jeziku, što se zatim odražava i na osjećajnoj razini, izostankom bilo kakva podcjenjivačkoga stava kako prema vlastitom zavičajnom govoru tako i prema drugim govorima“ (Težak, 1996, str. 411). Poznato je usto da su govor i misao usko povezani i da razvijanjem jezične kompetencije „istodobno bogatimo i misaone sadržaje“ te proširujemo izvore znanja (Šimleša, 1975, str. 21) i razvijamo svoje komunikacijske vještine. Kroz promišljanje i analizu sličnosti i razlika između standardnoga i nestandardnoga govora učenike se „prirodnije“ može uvesti u svijet jezika i književnosti te ih se može poučiti analitički i kritički razmišljati, što je nužno u nastavi i životu uopće.

Sve to vrijedi kako za nastavu materinskoga tako i za nastavu stranih jezika. Naime, koliko se god trudili poučavati samo jednu varijantu nekoga jezika, u današnjemu globaliziranom i informatiziranom svijetu nerealno je očekivati da će učenici susretati i koristiti samo tu varijantu. Korisnije je, dakle, ukazivati na različite varijante nekoga jezika kako bi ih učenici znali prepoznati te iskoristiti određene značajke neke od varijanti, bliže učenikovu materinskom jeziku, kako bi se učenicima lakše približili elementi gradiva koji im predstavljaju poteškoće. Budući da je nemoguće izbjeći susret s različitim varijantama nekoga živog jezika, kako materinskoga tako i stranoga, poželjno je i korisno iskoristiti ih u nastavi s ciljem pobuđivanja interesa za jezik kao sustav, širenja jezične kulture, razvijanja jezične kompetencije te poticanja na aktivnu uporabu jezika, primjerenu pojedinim komunikacijskim situacijama.

 

Literatura

Šimleša, P. (1975). Načelo zavičajnosti kao aspekt povezanosti škole sa životom. U M. Kalčić (Ur.), Zavičajna književnost u nastavi (str. 19–28). Žminj: Čakavski sabor.

Težak, S. (1996). Teorija i praksa nastave hrvatskog jezika 1. Zagreb: Školska knjiga.

Zapisnici i zaključci sjednica Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (2005.–2012.), preuzeto s http://pravopis.hr/uploads/vijece-za-normu.pdf, 12. lipnja 2016.

 

Osnovne značajke i prostiranje čakavskoga ekavskog dijalekta

Autor: Andrej Hendelja, mag.

Objavljeno 17. ožujka 2016.

 

Ekavski čakavski dijalekt jedan je od dijalekata čakavskoga narječja. U literaturi se ovaj dijalekt naziva i sjeverozapadnim ekavskim, sjevernočakavskim i ekavskočakavskim dijalektom. Sami nazivi otkrivaju njegovo prostiranje na sjevernome području čakavskoga narječja i njegovu najbitniju jezičnu značajku – glas /e/ koji je zamijenio stari glas /ě/ (jat). Jat je glas koji je postojao u praslavenskome jeziku i najstarijem razdoblju hrvatskoga jezika, ali ga ne nalazimo u današnjim govorima u Hrvatskoj. Ovisno o razvitku toga glasa, pojedini se govori dijele na ekavske, ikavske, ikavsko-ekavske i (i)jekavske.

Današnjim se čakavskim ekavskim dijalektom govori na području središnje i sjeveroistočne Istre, Primorja i riječkoga zaleđa, otoka Cresa i samoga sjevera otoka Lošinja. Preciznije granice dijalekta i razlike unutar samoga dijalekta mogu se prikazati kroz njegove poddijalekte. Silvana Vranić u knjizi Čakavski ekavski dijalekt: sustav i podsustavi (2005) piše o četiri poddijalekta, sjeveroistočnome istarskom poddijalektu, središnjem istarskom poddijalektu, primorskome poddijalektu i otočnome poddijalektu, od kojih svaki pokazuje vlastite osobine kojima se izdvaja unutar ovoga dijalekta.

U gradu Rijeci čakavski ekavski dijalekt govori se s obje strane Rječine. Istočno od obale Rječine prostire se do Trsata, Gornje Vežice, Donje Vežice i Pećina. Riječ je o govorima koji su dio primorskoga poddijalekta. Na zapadnoj obali Rječine govori Kantride, Gornjega Zameta, Donjega Zameta, Pehlina, Škurinja, Škurinjske Drage, Drenove i Brašćina-Pulca pripadaju sjeveroistočnome istarskom poddijalektu.

U nastavku teksta ukratko ćemo objasniti osnovne jezične značajke čakavskoga ekavskog dijalekta. Najvažnija je značajka toga dijalekta dosljedna zamjena jata glasom /e/ na svim mjestima u riječi (u svim morfemima), odnosno u korijenu riječi i u svim nastavcima. Glas /e/ javlja se na mjestu jata usred riječi, kao što je u primjerima breg, cvet, črešnja, drevo, menjat. U nekim se govorima ovoga dijalekta iznimno mogu pronaći riječi u kojima se na mjestu jata javlja glas /i/: divojka, tirat, ist, mihur. Na kraju riječi glas /e/ sustavno se javlja na mjestu jata kod tvorbe novih riječi, kao što je u primjerima dimet, grmet, letet; ostarejen, umejen, obolejen; drugde, kade, svagde. Na samome kraju riječi jat se mijenja glasom /e/ i kod deklinacije padeža, kao što je to u primjerima lokativa jednine imenica muškoga i srednjega roda: (na) kolene, obraze, zide; (va) grade, žepe. Kao što vidimo u primjerima tipa divojka, zamjena jata glasom /e/ nije potpuna ni u jednome govoru ovoga dijalekta, ali upravo je u čakavskome ekavskom dijalektu ona najsustavnija na razini hrvatskoga jezika. Prema toj odrednici, ovaj je dijalekt više ekavski i od dijalekata kajkavskoga narječja, koji se obično smatraju ekavskima.

Čakavski ekavski dijalekt razlikujemo i po naglascima. Pojedini govori čakavskoga ekavskog dijalekta koriste tri, dva ili jedan naglasak (akcent), dok se u standardnome hrvatskom jeziku koriste četiri naglaska. Riječi se uglavnom naglašavaju na takozvanim „starim“ i „starijim“ mjestima naglaska, koja su bliže kraju riječi, kao u primjeru ženȁ. Dio su ovoga dijalekta i rubni govori s naglascima na „novijim“ mjestima, bliže početku riječi, kao u primjeru žȅna. Na najsjevernijem području dijalekta, uz granicu sa Slovenijom, to su govori Škalnice, Rupe i Brdca, a na najzapadnijem području dijalekta, u središnjoj Istri, govori Tinjana i Kaldira. U velikome dijelu govora čakavskoga ekavskog dijalekta nalazimo promjenu duljine naglaska koja je specifična za sjeverozapadni prostor čakavskoga narječja i naziva se „sjevernočakavska metatonija“. U prvome redu riječ je o zamjeni kratkoga naglaska dugim naglaskom u različitim oblicima glagola, kao što je u primjeru lȅć/lȇgnēn.

Čakavski ekavski dijalekt pokazuje i niz gramatičkih posebnosti. U dijelu govora toga dijalekta u genitivu jednine te nominativu, akuzativu i vokativu množine imenica ženskoga roda nalazi se nastavak -i, kao što je u primjerima ženi, duši, kući. U instrumentalu jednine ženskoga roda mogući su nastavci -u ili -o: moju ženu; mojo ženo. Kada govorimo o imenicama muškoga i srednjega roda, u genitivu jednine, ovisno o pojedinome poddijalektu i mjesnome govoru, mogući su nastavci -ih, -ah, -i ili oblik riječi bez nastavka (Ø), kao što je u primjerima miših, filmah, miši, mišØ. Stara gramatička osobina koju nalazimo ta je da se ni u jednome govoru čakavskoga ekavskog dijalekta nisu počeli koristiti novi nastavci -ov i -ev u genitivu množine muškoga i srednjega roda, kao što je vidljivo iz primjera pet stoli (standardni hrvatski jezik: pet stolova). U pridjevima prevladavaju nastavci -ega i -emu. Neki su od primjera dobrega, lipemu (standardni hrvatski jezik: dobroga, lijepomu).

Čakavski ekavski dijalekt povijesno je i teritorijalno kompaktan, što znači da zajednički razvoj njegovih govora nije bio prekinut velikim migracijama u 16. stoljeću, koje su imale velik utjecaj na razmještaj i razvoj svih narječja hrvatskoga jezika. Taj je utjecaj posebno vidljiv u Istri, gdje su se prije 16. stoljeća govorila dva čakavska dijalekta, ekavski i buzetski, a nakon migracija pet čakavskih dijalekata, jugozapadni istarski, srednjočakavski i južnočakavski, uz postojeće. Drugim riječima, čakavski ekavski dijalekt „star“ je ne samo po spomenutim jezičnim značajkama kao što su naglasci te genitiv množine imenica muškoga i srednjega roda već i po tome koliko se dugo njime govori na istome području.

 

Literatura

Vranić, S. (2005). Čakavski ekavski dijalekt: sustav i podsustavi. Rijeka: Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci.

 

Riječki jezični identitet

Autorica: dr. sc. Mirjana Crnić Novosel

Objavljeno 15. ožujka 2016.

 

Riječki je jezični identitet zamršena i još uvijek nedovoljno istražena tema. Stoga riječku jezičnu zbilju valja predstaviti u čitavoj njezinoj kompleksnosti. Nekada se u Rijeci govorilo dvama čakavskim mjesnim govorima. Ti su govori pripadali istomu dijalektu čakavskoga narječja – ekavskomu, ali različitim poddijalektima i skupinama govora. Dok su stanovnici na desnoj obali Rječine govorili čakavicom liburnijske skupine govora, odnosno sjeveroistočne istarske poddijalektne pripadnosti, komunikacija se duž lijeve obale i delte uz ušće Rječine, na Trsatu i Sušaku, odvijala na čakavici koja pripada primorskomu poddijalektu čakavskoga ekavskog dijalekta.

Na desnoj se obali Rječine komunikacija odvijala na čakavskome i na fijumanskome govoru. Čakavica u staroj gradskoj jezgri (Gomila) i na periferiji izvan gradskih zidina (Žabica, Mlaka, Podmurvice, Škurinje) odlikovala se i cakavizmom, značajnom pojavom u čakavskome suglasničkom sustavu (c, z, s ili c, ś, ź umjesto č, ž, š: covek, muz, znas ili covek, muź, źnaś). Danas, nažalost, o toj tradicionalnoj riječkoj čakavici možemo govoriti samo na temelju pisane ostavštine jer nije dočekala kraj 20. stoljeća i nema živućih starosjedilaca koji njome govore. U uporabi je ostala ranije spomenuta čakavska ekavica. Na zapadnome se dijelu grada, kao i nekada, među autohtonim starosjedilačkim stanovništvom govori mjesnim čakavskim govorom koji pripada sjeveroistočnome poddijalektu ekavskoga dijalekta čakavskoga narječja, i to u naseljima: Ćikovići, Srdoči, Grpci, Zamet, Kantrida, Pehlin, Škurinje, Škurinjska Draga i Brašćine-Pulac. Osim čakavskim, komunikacija se na ovoj strani grada u nekoliko gradskih četvrti odvija na fijumanskome govoru, venecijanskome kolonijalnom jeziku koji je razvijen u starome urbanom naselju na desnoj obali Rječine, a opstao je do danas. Riječ je o živome komunikacijskom kodu kojim se služe Fijumani, potomci dijela nekadašnjih stanovnika uz desnu obalu Rječine. Uglavnom je riječ o dvojezičnome (i višejezičnome) stanovništvu kojima je fijumanski idiom dio identiteta i neposredno ih određuje kao jezičnu skupinu koja je održala svoj materinski jezik živim sve do danas prenoseći ga s koljena na koljeno.

Na lijevoj se obali Rječine u starosjedilačkim čakavskim obiteljima do danas zadržao čakavski govor koji pripada primorskome poddijalektu ekavskoga dijalekta čakavskoga narječja. Njime se u svakodnevnoj komunikaciji služe stanovnici urbanih naselja Trsat, Vežica, Podvežica, Pećine, Draga (Tijani i Brig) na istočnome dijelu grada. Čakavci na različitim stranama grada svoj grad nazivaju imenom Reka, a Fijumani Fiume.

Iako su navedeni pučki jezici, čakavski i fijumanski, danas uporabno strogo ograničeni na privatnu komunikaciju u obiteljima autohtonih starosjedilaca po različitim gradskim četvrtima, i dalje su, kao najdublji jezični slojevi grada, glavne sastavnice riječkoga jezičnog identiteta. No, nijedna se čakavica, uključujući i one unesene u grad iz bliže ili dalje okolice, nije nametnula kao jezik grada, pa se društvena komunikacija u današnjoj Rijeci najviše odvija na novome jezičnom sustavu – riječkome urbanom govoru, koji se ne može smatrati čakavskim. Taj se komunikacijski sustav temelji na razgovornome stilu hrvatskoga standardnog jezika, a odlikuju ga i lokalne jezične značajke čakavskoga podrijetla. Riječ je o jeziku urbane društvene zajednice koja nije jedinstvena, već je određuju društvena raznolikost i slojevitost. Stoga se ovaj jezik, kao i općenito jezici gradskih sredina, uglavnom koristi u svakodnevnoj komunikaciji, koja se mijenja ovisno o situaciji i društvenoj pripadnosti govornika.

Svaki se stanovnik grada Rijeke ovisno o komunikacijskoj situaciji služi barem trima različitim jezičnim varijantama. U službenoj su uporabi najzastupljeniji hrvatski standardni jezik i riječki urbani govor, u neslužbenoj nestandardizirani jezik određene društvene skupine, dok u privatnoj domeni govornik poseže za onim jezikom kojemu je najprivrženiji – obiteljskim i zavičajnim govorom (čakavskim, fijumanskim ili nekim drugim). Osim toga, Rijeci kao regionalnome središtu gravitira riječko zaleđe, Gorski kotar, Istra, kvarnerski otoci i primorska mjesta do Novoga Vinodolskog, pa ne čudi da jezični mozaik riječkoga područja upotpunjuju brojni doseljenički jezici, kao i hibridni obiteljski govori nastali kombinacijom različitih zavičajnih govora dvaju supružnika. Tomu riječkom jezičnom mozaiku valja pridodati i jezike 22 nacionalnih manjina koliko ih Rijeka broji prema posljednjemu popisu stanovništva iz 2011. godine. Za svakoga je pripadnika ovih manjina materinski jezik nositelj identiteta, pa ga njeguje i čuva unutar gradske jezične slojevitosti.

Prema tome valja zaključiti da je jezična slika današnje Rijeke, koju čine svi navedeni jezici, kompleksna i vrlo slojevita. No, da bi se takva raznovrsnost održala, potrebno je njegovati materinske jezike. Očuvanje vlastita jezika ono je što bi svakome pojedincu trebalo biti primarno. To je jedini način na koji se osebujnost riječkoga jezičnog identiteta, koji počiva na tradicionalnim pučkim jezicima (čakavskome i fijumanskome), može održati.

 

Vertikalna ili okomita višejezičnost

Autorica: izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić

Objavljeno 22. srpnja 2015.

 

Pojam višejezičnosti jedan je od onih koji se u suvremenom globaliziranom svijetu nameće kao svojevrstan imperativ. Nerijetko se čuje izreka: „Što više jezika znaš, to više vrijediš!“, misleći pritom na poznavanje stranih jezika. Međutim, pojam „jezik“ je sam unutar sebe višeznačan i moramo ga objasniti kako bismo razumjeli pojam višejezičnost. Jezik se obično definira kao skup znakova za međusobno sporazumijevanje unutar jedne jezične zajednice. Ovakva definicija pretpostavlja da će govornici jedne jezične zajednice govoriti samo jednim jezikom što nerijetko nije slučaj. Konkretiziramo li to na govornike hrvatskoga jezika svi pouzdano znamo da oni najčešće govore najmanje dvama jezicima: onaj jezik koji prvi usvajaju najčešće je neki od govora jednoga od triju narječja: štokavskoga, čakavskoga ili kajkavskoga, drugi je jezik suvremeni hrvatski standardni jezik koji se obično uči naknadno školovanjem. Neovisno o tom što se ovi prvi nazivlju dijalektima, a ovo drugo (standardnim) jezikom i što ih se obično ne smatra dvama jezicima, ipak se radi o dvama zasebnim sustavima koja usvajamo i učimo jednako različito kao što učimo dva posve različita jezika. Zbog toga stručnjaci koji se bave učenjem jezika razlikuju dvije vrste višejezičnosti: vodoravnu ili horizontalnu i okomitu ili vertikalnu. Dok se horizontalna višejezičnost odnosi na poznavanje najmanje dvaju različitih jezika, vertikalna se višejezičnost ostvaruje unutar jednoga jezika, najčešće u odnosu dijalekt : standardni jezik. U ovom ćemo se kraćem prilogu pozabaviti upravo vertikalnom višejezičnošću i to na primjeru hrvatskoga jezika.

Hrvatski jezik danas podrazumijeva najmanje dvoje: ukupnost svih konkretnih hrvatskih mjesnih govora i standardni hrvatski jezik. Tri su narječja hrvatskoga jezika: čakavsko, štokavsko i kajkavsko mada ima govora u kojima se prepliću značajke dvaju ili čak triju narječja. Zbog brojnih povijesnih i suvremenih migracija, govornika hrvatskoga jezika ima diljem svijeta. Glavnina govornika hrvatskoga jezika progovara nekim od dijalekatskih idioma. Svaki standardni jezik, pa tako i hrvatski jezik ima različite inačice, od one niže kojom svakodnevno razgovaramo s obitelji i prijateljima do one najviše koju najčešće čitamo u književnim djelima i kojoj bismo trebali stremiti u izobrazbi. U svakom govorniku nekoga jezika postoje najmanje dva takova sustava: usvojeni, primarni i naučeni, sekundarni. U našem mozgu oni nisu posve odvojeni i nerijetko govornici jezične značajke iz jednoga sustava prenose u drugi. Nije tako rijetko čuti govornika nekoga od čakavskih govora kako govori standardnim jezikom, ali izgovara specifično čakavsko umekšano ć i obrnuto da netko govori čakavštinom, ali rabi glas đ kojega primarno u čakavštini nije bilo. Takvi jezični prijenosi nisu rijetki i ne treba ih određivati kao pogrešne. Slični se prijenosi događaju i u odnosima dvaju potpuno različitih jezika.

Standardna je inačica jezika prestižna u većini svjetskih jezika. Razloga je tomu više: to je jezik na kojemu se obavlja službena izobrazba, jezik je to obrazovanih ljudi, te većine književnih djela i službenih medija; njegova je uporaba određena pravilima i normama pa djeluje uređenim. Za razliku od toga dijalekatski idiomi nemaju i ne smiju imati pravila i norme; oni su uređeni unutrašnjom, imanentnom normom koju zovemo uzus. Nerijetko se još standardni jezik etiketira kao urbani i avangardan, a dijalekatski kao ruralni i nazadan. Da tomu nije tako i da ne smije biti pokazala su brojna istraživanja, ali i različiti društveni pokreti koji afirmiraju dijalekatske idiome kao nešto poželjno i s velikim kreativnim potencijalom. Upravo zbog toga standardni jezik ne bi ni u kojim okolnostima trebao nadomjestiti niti zamijeniti dijalekatski idiom. Svakako treba ustrajati na ideji isticanja da su dijalekatski idiomi osobito važni, da se njima treba govoriti i da ih samo uporabom možemo zaštititi. Time potičemo višejezičnost i sve benefite koje ona nosi pojedincu i društvenoj zajednici!

 

Dijalekti hrvatskoga jezika na širemu riječkom području: pregled i naši ciljevi

Autorice: prof. dr. sc. Silvana Vranić i izv. prof. dr. sc. Sanja Zubčić

Objavljeno 6. lipnja 2014.

 

Na širemu riječkom području, odnosno na području oko Riječkoga zaljeva, s Rijekom kao urbanim središtem kojemu gravitiraju sva kvarnerska naselja, te u riječkom zaleđu, supostoji više dijalekata sjevernoga kompleksa čakavskoga narječja: najrasprostranjeniji ekavski čakavski dijalekt na sjeveroistočnome istarskom području (npr. u govorima Kastavštine, istočnim govorima Grada Rijeke), trsatsko-bakarskom te creskom i sjevernološinjskom prostoru (s primjerima tipa belo mleko, lepo telo); ikavsko-ekavski dijalekt, npr. grobnički govori, govori od Bakarca do Novoga Vinodolskoga i u uzobalju, ostali otočni govori na području Riječkoga zaljeva (s primjerima tipa belo mliko, lipo telo) te ikavski govor Klane i govor Studene (s primjerima tipa bilo mliko, lipo tilo).

Prosječno obrazovani stanovnik ovoga kraja u obiteljskom se, prijateljskom krugu koristi svojim mjesnim govorom, dio govornika u međusobnoj komunikaciji s čakavcima na ovom području rabi čakavski varijetet koji je u odnosu na govore pojedinih naselja neutralniji jer su u njemu zanemarene posebnosti tih govora, a u službenoj komunikaciji dominira standardni jezik (ili neki od njegovih stilova). No, niz socioloških čimbenika (uz spomenuti stupanj školovanja, utjecaj standardnoga jezika i migracijski procesi, globalizacija i sl.) snažno utječe ne samo na promjenu već i na izumiranje mjesnih govora i na ovom području.

U cilju izbjegavanje te negativne tendencije, ali i u cilju promicanja čakavštine djeluju brojne udruge i ustanove u kulturi. Krovni je među njima Čakavski sabor s lokalnim katedrama koje manifestacijama poput „Čakavčići pul Ronjgih" ili „Verši na šterni" i sl. štite i promiču vrijednosti čakavštine, ali i niz drugih udruga u kulturi ili kulturno-umjetničkih društava koji isto čine u svojoj mikrosredini. Na akademskoj razini čakavsko se narječje proučava na preddiplomskoj i diplomskoj razini na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a na istom postoji i sveučilišni doktorski studij hrvatske dijalektologije. Ne mali je broj čakavskih mjesnih govora zaštićen kao nematerijalno dobro Republike Hrvatske (grobnički, žminjski govor, govor otoka Suska). Evidentno je da se na zaštiti, promociji i opisivanju čakavštine intenzivno radi, no to nažalost ne djeluje znatnije na povećanje broja čakavskih govornika. Stoga je potrebno poduzeti inicijativu u tom smislu.

S obzirom na to, naši su temeljni ciljevi njegovanje, očuvanje i promicanje govora čakavskoga narječja na riječkom području, posebice među školskom populacijom, te poticanje osnivanja novih udruga i ustanova te djelovanja postojećih udruga i ustanova koje skrbe o tim govorima i svojom ih djelatnošću unapređuju. Svojim djelovanjem želimo doprinijeti očuvanju kompetencije govornika uporabom mjesnoga govora u svakodnevnim situacijama i prenošenjem potomcima na prikladan način, snaženju ugleda pojedinoga govora u zajednici govornika te razvoju svijesti o vrijednosti i posebnosti svakoga pojedinoga mjesnoga govora svih hrvatskih narječja. Javnosti želimo prenijeti poruku da su čakavski govori temeljne sastavnice identiteta ovoga kraja te da je raznolikost govora hrvatskih narječja genetski zapis svjetonazora i kulture.

 

Bilingualism Matters osnovala je prof. dr. sc. Antonella Sorace na Sveučilištu u Edinburghu.

 

Bilingualism Matters@Rijeka osnovan je u sklopu projekta „Advancing the European Multilingual Experience (AThEME)”.

 

Projekt je financiran sredstvima Europske unije u okviru Sedmoga okvirnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti na temelju ugovora br. 613465.