Kulturno-povijesni put časopisa za kulturu La battana

Autorica: doc. dr. sc. Corinna Gerbaz Giuliano

Objavljeno: 28. srpnja 2017.

Časopis za kulturu La battana, izdanje novinarsko-izdavačke ustanove EDIT iz Rijeke, objavljuje tekstove na talijanskome jeziku. Časopis je namijenjen talijanskoj, ali i široj publici, a tekstove pišu Talijani koji žive u Hrvatskoj i Sloveniji, odnosno osobe koje se služe talijanskim standardnim jezikom. Časopis je osnovan daleke 1964. godine te izlazi bez prekida već pune 53 godine, što je u izdavačkome svijetu zaista rijedak slučaj. La battana predstavlja povijesno uporište u kulturnome životu Talijanske nacionalne zajednice koja djeluje izvan granica Italije. Ovaj je tromjesečnik stigao do svoje osme serije izdanja i unatoč različitim fazama kroz koje je prošao, njegov je konačni cilj svih ovih godina ostao nepromijenjen: nastojao je biti svjedok prisutnosti jedne specifične kulture na istro-kvarnerskome području.

Sačuvati svoj nacionalni i kulturni identitet kroz pisanu riječ želja je Talijana koji su ostali živjeti na istro-kvarnerskome području. La battana je postala izravni glasnogovornik ove potrebe, a kroz njezin dugi izdavački put možemo iščitati sve faze procesa očuvanja jezično-kulturne baštine talijanske manjine. Dakako, vremena su se promijenila od početaka časopisa, a istro-kvarnerska književnost, kao uostalom i kulturni kontekst općenito, znatno su se razvili i predstavljaju rastuću pojavu koja ima ulogu mosta i eksperimentira s novim oblicima, uspijevajući zadržati svoje specifičnosti.

Rasprava koja se vodila od samih početaka ovoga tromjesečnog časopisa uvijek je predstavljala referentnu točku kulturne politike Talijanske nacionalne zajednice, odnosno perspektive koja je tijekom desetljeća postala kulturna stvarnost Talijana koji su ostali živjeti na istro-kvarnerskome području i na slovenskoj obali. U editorialu prvoga broja iščitava se svojevrsna želja ili nada kako će časopis imati dugi život kao što je život ribara s obiju obala Jadrana, koji se moraju suočiti s brojnim nepogodama. Bilo je to 1964. godine, a namjere utemeljitelja časopisa, Erosa Sequija, Lucifera Martinija i Sergia Turconija, postale su stvarnost kako u pogledu dugovječnosti tako i u pogledu kulturne politike koju je promicala ta redakcija, ustrajući u naglašavanju primarnoga zadatka tromjesečnika, koji bi trebao biti veza između talijanskih i jugoslavenskih pisaca, mjesto susreta i usporedbe.

Osnivači La battane vodit će časopis sve do 1989. godine. Navedeno je vodstvo posebnu pažnju posvetilo temi angažiranosti, kojoj književni diskurs može uvelike pridonijeti jer predstavlja plodno tlo u pogledu upoznavanja talijanskih i jugoslavenskih autora s manjinskom kulturom. Mnoge osobe iz književnoga svijeta Talijanske nacionalne zajednice potpisuju tekstove u časopisu, među kojima su Giacomo Scotti, Alessandro Damiani, Mario Schiavato, Umberto Matteoni, Mario Cocchietto, Claudio Ugussi, Anita Forlani, Adelia Biasiol i Loredana Bogliun, kojima se pridružuju i ugledna imena jugoslavenske i talijanske književne scene. Možemo navesti samo neke od njih: Dobriša Ćosić, Ivo Andrić, Oskar Davičo, Danilo Kiš, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Zvonimir Golob, Gustav Krklec, Ranko Marinković, Salvatore Quasimodo, Mario Luzi, Franco Fortini, Italo Calvino, Cesare Segre, Massimo Bontempelli, Manlio Cecovini, Bruno Maier, Fulvio Tomizza, Giuliano Manacorda, Predrag Matvejević, Ciril Zlobec, Claudio Magris, Elvio Guagnini i drugi.

Od 1989. godine časopis vodi Ezio Giuricin, koji zajedno s urednicima Elviom Baccarinijem i Mauriziom Tremulom otvara vrata političkim, socijalnim, sociološkim i filozofskim pitanjima, čime mijenja smjernice časopisa, pretvarajući ga u politički časopis spreman bilježiti epohalne promjene koje će u kratko vrijeme radikalno promijeniti strukturu zemlje. Ta je redakcija zaslužna za otvaranje pitanja egzodusa kroz književni diskurs, događaja presudnoga za razumijevanje složene stvarnosti Istre, Rijeke i Dalmacije. Dva su se monografska broja, 97-98 i 99-102, suočila na cjelovit način s temom književnosti egzodusa, spajajući po prvi put i Talijane koji su otišli i one koji su ostali, što je predstavljalo neophodnu kariku u vrednovanju kulturnoga aspekta toga, dugo vremena prešućenoga, dijela povijesti. Ta je redakcija također zaslužna za objavljivanje dva romana: Martin Muma Eligia Zaninija 1990. godine u dvostrukome broju 95-96 te Il sergente Darko („Narednik Darko“) 1992. godine u dvostrukome broju 103-104, čime se još jednom potvrđuje hrabrost urednika da se posvete zadaći koju su si zadali.

Treća serija počinje s brojem 105 (studeni 1992. godine) s Nelidom Milani Kruljac na čelu časopisa te urednicima Loredanom Bogliun Debeljuh, Srđom Orbanićem i Silvanom Zillijem. Operativni program te redakcije u pole position stavlja književnike, koji time ponovno preuzimaju uzde tromjesečnika, dok je politički i društveni diskurs stavljen u drugi plan. Uredništvo čvrsto vjeruje kako organiziranje konferencija jača dijalog i potiče razmišljanje. Tako nastaje šest posebnih brojeva koji sadrže radove predstavljene na raznim skupovima.

Četvrta serija započinje u proljeće 2001. godine. Časopis vodi Aljoša Pužar u svojstvu vršitelja dužnosti glavnoga urednika. Pužar i njegova redakcija, koju čine Elvio Baccarini, Roman Karlović i Luciano Dobrilovic, potpisuju samo četiri sveska: brojeve 140, 141, 142 i 143.

Peta serija izlazi 2001. godine pod vodstvom Elis Geromelle Barbalich. Uredništvo čine Marino Budicin, Alessandro Damiani, Elis Deghenghi Olujić i Stefano Lusa. Počevši od sveska broj 144 vodstvo Geromelle Barbalich orijentira se na objavljivanje tematskih brojeva. Među njima se ističu tematski blokovi o Talijanskoj drami (Dramma italiano), novinarstvu te Talijanskoj nacionalnoj zajednici i mladima.

Šesta serija započinje dvostrukim brojem 149/150 2003. godine s Laurom Marchig kao glavnom urednicom. Uredništvo čine Gianna Dallemulle Ausenak, Stefano Lusa, Milan Rakovac, Giacomo Scotti i Diego Zandel. Po prvi je put član uredništva jedan ezul, što predstavlja važan korak u jačanju odnosa između ezula i „ostalih“. Teorijsku platformu Marchigine redakcije čine književne teme.

Uredništvo sedme i osme serije predvodi Corinna Gerbaz Giuliano, a čine ga osobe iz akademskoga svijeta Sveučilišta u Trstu, Kopru, Puli i Rijeci, čime se časopisu želio dati određeni filozofsko-književni kolorit. Objavljuju se, između ostaloga, radovi znanstvenoga, književnoga i umjetničkoga tipa. Otvaranjem vrata uglednim osobama iz područja filozofije, filologije, umjetnosti, povijesti i kulture općenito, željelo se približiti i poduprijeti La battanu kao znanstveni časopis, jedini takav na području Hrvatske i Slovenije, pritom ne zaboravljajući mlađe generacije. Radi se o istraživačima koji su posebice posljednjih nekoliko desetljeća provodili istraživanja s često vrlo značajnim rezultatima, odnosno diplomiranim studentima koji su kroz svoja sveučilišna iskustva, kako u zemljama boravka tako i u domovini, uvijek održavali jakim kulturni most koji ih je vezao za kulturu iz koje su potekli i koji bi, ukoliko ne bi bili izravno uključeni u stvaranje časopisa, vjerojatno ostali anonimni.

Prijevod s talijanskoga jezika: Iva Peršić, mag.

 

Novine i časopisi na talijanskome jeziku u Istri i na Kvarneru od 1945. godine do danas

Autorica: doc. dr. sc. Gianna Mazzieri-Sanković

Objavljeno: 26. srpnja 2017.

Prisutnost novina i časopisa na talijanskome jeziku u Istri i na Kvarneru od 1945. godine do danas možemo smatrati svjedočanstvom političkoga i kulturnoga života jedne manjinske skupine te povijesnim dokumentom o razvoju i utvrđivanju društvenoga položaja Talijana u novoj zemlji po pitanju jezika, kulture, interesa i, ponajviše, ideologije. Neophodno je podsjetiti se da su nakon Drugoga svjetskog rata za većinu Talijana koji su ostali u svojim rodnim krajevima novine bile jedini izvor društvenih, političkih i kulturnih informacija. Potonje, stoga, odražavaju kulturni horizont manjine koja je, tijekom desetljeća, razvila i vlastitu regionalnu književnost.

Značajan je broj novina iz razdoblja od 1945. godine do danas, koje karakteriziraju veoma raznolike teme. One se kreću od ideološko-političkih biltena do školskih publikacija, od časopisa za mlade do časopisa za žene, od humorističnih do stručnih publikacija te od dnevnih novina do časopisa o kulturi. Većina je publikacija, međutim, kratkoga vijeka. Takav je slučaj i sa sljedećim publikacijama: Almanacco degli italiani dell’Istria e di Fiume („Zbornik Talijana Istre i Rijeke“), koji je uređivala Talijanska unija za Istru i Rijeku, a objavljivala Školska knjiga iz Zagreba od 1948. do 1951. godine; Arte e lavoro („Umjetnost i rad“), koji je uređivao Eros Sequi te koji je u redakciji Kulturno-umjetničkih društava Narodne Republike Hrvatske, Nakladni zavod Hrvatske iz Zagreba objavio u samo dva broja (1949. i 1950. godine); Tecnica per tutti („Tehnika za sve“), časopis za popularizaciju tehnike, koji je Talijanska unija za Istru i Rijeku objavljivala pod tim naslovom od 1951. do 1952. godine, a zatim od 1952. godine pod izmijenjenim naslovom Tecnica e sport („Tehnika i sport“), s Brunom Bradicichem kao glavnim urednikom; mjesečni magazin o politici i kulturi međunarodnoga tiska 30 giorni („30 dana“), koji je uređivala Talijanska unija za Istru i Rijeku a objavljivala Cooperativa Editrice Istriana (Istarska književna zadruga) od 1945. do 1947. godine, čiji su glavni urednici bili Dino Faragona i Andrea Casassa; dvotjednik mladih Talijana Istre i Rijeke Vie giovanili („Mladenački putevi“), koji je Oblasni komitet Narodne omladine Hrvatske objavljivao u Rijeci od 1948. do 1951. godine, a čiji je voditelj bio Luciano Giuricin; Donne („Žene“), mjesečnik o aktualnostima, modi i kulturi koji je izlazio u Rijeci od 1950. do 1951. godine i čija je glavna urednica bila Etta Sanzin; La Voce dei Lavoratori („Glas radnika“), glasilo Konfederacije nezavisnih sindikata Hrvatske, koje je izlazilo u Zagrebu od 1948. do 1951. godine pod vodstvom Ermanna Solierija i s Marijom Barakom kao glavnim urednikom; humoristični tjednik Slobodnoga Teritorija Trsta Don Chisciotte, koji je izlazio u Kopru 1947. godine; Il Nostro Giornale („Naše novine“), glasilo Talijanske unije za Istru i Rijeku, koje je izlazilo u Puli 1945. i 1946. godine pod uredništvom lokalnoga gradskog komiteta Talijansko-slavenske antifašističke unije, čiji su glavni urednici bili Vincenzo Gigante, Andrea Casassa, Eros Sequi i Giorgio Sestan, a koje je zatim preuzeo La Voce del Popolo („Glas naroda“); Arena di Pola („Pulska Arena“), periodična publikacija koja je izlazila u Puli od 1945. do 1948. godine i čiji je glavni urednik bio Guido Miglia; La Nostra Lotta („Naša borba“), koparski tjednik čiji je glavni urednik bio Mario Barak i koji je izlazio od 1948. do 1955. godine kao glasilo Talijansko-slavenske antifašističke unije za istarsko područje, a koji se kasnije spojio s La Voce del Popolo; Illustrato, talijansko izdanje časopisa „Ilustrirani vjesnik“, časopisa o vanjskoj i unutarnjoj politici obogaćenoga sportskim, enigmatičkim i humorističkim rubrikama, te glasilo Hrvatske narodne fronte (izašla su samo dva broja 1951. godine); Orizzonti („Horizonti“), dvomjesečnik različitih kultura, koji je izašao u Rijeci u samo jednome broju 1951. godine kao izdanje Talijanske unije za Istru i Rijeku, čiji je glavni urednik bio Eros Sequi; Passatempi („Razbibrige“), periodična publikacija o enigmatici i šoubiznisu, koju je izdavačka kuća EDIT iz Rijeke objavljivala od 1952. do 1954. godine kao dodatak časopisu Panorama, a čiji je glavni urednik bio Luciano Giuricin; Scuola nuova („Nova škola“), časopis o školskoj problematici, koji je u Rijeci objavljivao EDIT od 1947. do 1956. godine, čiji su glavni urednici bili Eros Sequi i Arminio Schacherl, a kojega je naslijedio časopis Scuola nostra („Naša škola“), koji je izlazio u Rijeci od 1969. do 1987. godine i čija je glavna urednica bila Zdenka Sušanj; periodična publikacija Piassa granda („Veliki trg“), glasilo Narodne fronte grada Rovinja koje je izlazilo od 1951. do 1953. godine pod vodstvom Bruna Vidotta i Antonija Giuricina; periodična publikacija Istranova iz Pule, pod uredništvom Istarskoga demokratskog sabora, čiji su glavni urednici bili Loredana Boljun-Debeljuh i Slavko Kalčić, koja je izlazila kao dvojezično izdanje od 1990. do 1992. godine; periodična publikacija Zajednice Talijana Pula El clivo („Brežuljak“), čiji je glavni urednik bio Antonio Fraccaro i koja je izlazila od 1982. do 1988. godine te Il pioniere („Pionir“), mjesečnik za djecu, čije su glavne urednice bile Fedora Susnich-Martinčić, Valeria Persich i Erna Toncinich, koji je u Rijeci objavljivao EDIT od 1948. do 1990. godine, a koji je kasnije promijenio ime u Arcobaleno („Duga“).

Posebno mjesto zauzimaju periodične publikacije koje objavljuje Centar za povijesna istraživanja – Rovinj, a uređuje Talijanska unija za Istru i Rijeku: Atti („Zbornici“), pod vodstvom Iginija Moncalva i Giovannija Radossija, te Documenti („Dokumenti“), Monografie („Monografije“) i Quaderni („Bilježnice“), koji izlaze od 1971. godine pod vodstvom Giovannija Radossija. One predstavljaju znanstvene studije iz područja talijanske povijesti, kulture i umjetnosti ovih prostora.

Danas Talijanska nacionalna zajednica istro-kvarnerskoga područja do informacija dolazi putem četiri novinska izdanja izdavačke kuće EDIT: dnevnih novina La Voce del Popolo, dvotjednika Panorama, tromjesečnika za kulturu La battana i mjesečnika za djecu Arcobaleno. U Rijeci od 1971. godine izlazi list Zajednice Talijana Rijeka La Tore („Toranj“), među čijim su glavnim urednicima bili Corrado Iliasich, Ettore Mazzieri, Bruno Bontempo, Giuseppe Bulva, Rosi Gasparini i Mario Simonovich.

Dnevne novine La Voce del Popolo, osnovane u Rijeci 1889. godine, izlaze neprekidno od 1944. godine. Godine 1944. bile su glasilo Talijansko-slavenske antifašističke unije Istre i Rijeke, zatim su postale dio izdanja EDIT-a iz Rijeke, a 2002. godine osnivačka je prava preuzela Talijanska unija Rijeke. Među odgovornim urednicima spomenut ćemo Erosa Sequija, Giacoma Raunicha, Paola Lettisa, Marija Bonitu, Ezija Mestrovicha, Rodolfa Segnana, Marija Simonovicha, Errola Superinu i Roberta Paliscu. List možemo s pravom nazvati „novinama manjine“ budući da je pratio, pravovremeno i neprekidno, povijest Talijana u Istri i Rijeci za vrijeme rata, u poraću pa sve do danas. Osim što je pratio La Voce del Popolo je i dokumentirao i izvještavao o aktivnostima, ukusima, kulturnoj politici, problemima i potrebama Talijana ovih prostora, koji su nakon rata morali prevladati brojne nedaće, prije svega promjenu političkoga stanja kojim je talijanska nacionalna skupina postala nacionalna manjina. La Voce del Popolo objavljuje svakodnevno (osim nedjelje) od 28 do 40 stranica informacija na talijanskome jeziku. Redovito zajedno s novinama izlaze i razni dodaci o kulturi, gospodarstvu, gastronomiji, turizmu, solidarnosti, školi, životinjama itd.

Časopis Panorama iz Rijeke nešto je drugačiji. Ovaj dvotjednik o politici, društvu, umjetnosti i kulturi izlazi od 1952. godine i od tada su ga vodili Giacomo Raunich, Sergio Turconi, Paolo Lettis, Valerio Zappia, Lorenzo Vidotto, Lucifero Martini, Luciano Giuricin, Ezio Mestrovich, Aldo Bressan, Errol Superina, Mario Simonovich i Ilaria Rocchi. Časopis pokriva najrazličitije sektore političkoga, kulturnoga, društvenoga, gospodarskoga, znanstvenoga, povijesnoga i sportskoga života kako bi zadovoljio potrebe svih, ali na višoj kritičkoj razini nego što je to slučaj s dnevnim novinama La Voce del Popolo, u kojima su vijesti često kratke i brze.

Tromjesečni časopis za kulturu La battana izlazi u Rijeci od 1964. godine. Među glavnim urednicima nalazimo Erosa Sequija, Ezija Giuricina, Nelidu Milani Kruljac, Aljošu Pužara, Lauru Marchig i Corinnu Gerbaz Giuliano. La battana postaje most između dviju kultura, element usporedbe, susreta i razmjena koje nudi raznolikost povijesnih zbivanja, kulturnih tradicija i društvenih sustava dviju zemalja ujedinjenih u manjini koja održava veze s kulturnom tradicijom. U isto vrijeme, razvija književnost ukorijenjenu u novom društvu, usvajajući na taj način specifične i različite kulturne stavove. Umjesto da se predstavlja kroz retrospektivu kreativne književnosti nacionalne skupine (kao što je to bio slučaj s Orizzontima), časopis La battana predstavlja se kao tumač kulturnih razmjena, uključujući u kulturne rasprave utjecajne pisce s obiju obala Jadrana.

Godine 1991. mjesečni časopis za djecu Il pioniere mijenja ime u Arcobaleno. U Rijeci i pod izdavačkom kućom EDIT, glavni su urednici mjesečnika Elisa Zaina i Tiziana Dabović. Časopis donosi zanimljivosti i zabavne sekcije, objavljuje pisma i poeziju kao i dječje tekstove, čime se pruža uvid u potrebe škola i mladih. Na stranicama časopisa Arcobaleno nudi se dječja književnost, bogata i razgranata, s vlastitim pravilima i temama usmjerenim na mlade čitatelje. Iako se tijekom desetljeća vidno smanjio njihov broj, publikacije su i dalje nezamjenjivo sredstvo komunikacije i očuvanja jezičnoga i kulturnoga identiteta Talijanske zajednice istro-kvarnerskoga područja.

Prijevod s talijanskoga jezika: Iva Peršić, mag.

 

Sedamdeset godina postojanja Zajednice Talijana Rijeka

Autorica: doc. dr. sc. Corinna Gerbaz-Giuliano

Objavljeno 1. rujna 2016.

Što znači za građanina Rijeke izjasniti se pripadnikom talijanske manjine? Prije svega, to znači dijeliti jezik i kulturu manjinske zajednice koja je sastavni dio višeetničkoga tkiva glavnoga kvarnerskog grada te usto doprinositi društvenome životu te zajednice. Talijanska nacionalna zajednica autohtona je zajednica koja postaje manjinskom skupinom sa stvaranjem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) 1945. godine. Kako ističe Gianna Mazzieri-Sanković, u novome državnom poretku SFRJ počinje se govoriti o talijanskoj manjini a „osjećati se iznenada manjinom dovodi do dviju reakcija (svojstvenih identitetu Talijana koji su ostali u ovim krajevima): s jedne strane, to je želja da se na neki način održi veza s talijanskom kulturnom jezgrom, a s druge strane potreba da se djeluje u novome, višekulturalnome, okruženju te da se poštuju i upoznaju kulture drugih naroda Jugoslavije“ (Mazzieri, 1998, str. 5).

Želja talijanske manjine za održavanjem veze s talijanskom kulturnom jezgrom, u višeetničkome i kulturnome kontekstu geografske stvarnosti poslijeratnoga razdoblja, konkretizirala se (i još se konkretizira) kroz novinarsko-uredničku djelatnost, stalni glumački ansambl na talijanskome jeziku „Dramma Italiano“, obrazovanje na talijanskome jeziku, od jaslica do fakulteta, te nepresušnu kulturnu aktivnost Zajednice Talijana. Sve aktivnosti vezane uz očuvanje kulturne baštine te političke, gospodarske i društvene potrebe Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji koordinira Talijanska unija (tal. Unione Italiana), koja predstavlja jedinstvenu, samostalnu, demokratsku i pluralističku organizaciju Talijana Republike Hrvatske i Slovenije.

Zajednice Talijana udruge su građana Republike Hrvatske, odnosno Republike Slovenije, koje se udružuju s Talijanskom unijom slijedeći njezine programske smjernice. Službeno registriranih Zajednica Talijana ima ukupno 52, od kojih je 46 u Hrvatskoj, a 6 u Sloveniji. Zajednica Talijana Rijeka prva je osnovana zajednica, 2. lipnja 1946. godine. U sjedištu kazališta „Teatro Fenice“ osnovan je Promocijski odbor Talijanskoga kulturnog kruga (tal. Circolo Italiano di Cultura) ‒ tadašnji službeni naziv Zajednice Talijana ‒ koji je postavio temelje za osnivanje prvoga Kruga. Dana 11. studenoga 1946. godine službeno je inaugurirano sjedište Talijanskoga kulturnog kruga u prestižnoj palači „Palazzo Modello“. Sjedište Zajednice i danas se nalazi na istome mjestu.

Zajednica Talijana Rijeka danas slavi svojih sedamdeset godina postojanja. Treba naglasiti da je riječ o najvećoj Zajednici Talijana. Riječkoj Zajednici pripisuje se zasluga za promicanje kulturno-umjetničkih inicijativa te društvenih, rekreativnih i sportskih aktivnosti od samih svojih početaka, kako bi se očuvao talijanski identitet na ovome području. Brojne sekcije redovito provode svoje aktivnosti, primjerice kulturno-umjetničko društvo „Fratellanza“, razne zborske skupine, sekcija „Minicantanti“, komorni ansambl „Collegium Musicum Fluminense“, tri dramske skupine, likovna sekcija sa skupinama slikara, keramičara i batik-umjetnika, skupina „Bele fiumane“, „Scuola Modello“, koja nudi tečajeve talijanskoga jezika za građanstvo, Centar za klasičnu glazbu (tal. Centro studi di musica classica), uredništvo godišnjaka „La Tore“ itd.

Unatoč nedaćama s kojima su se suočavala različita vodstva koja su se tijekom godina izmjenjivala, Zajednica danas okuplja veliki broj sunarodnjaka i članova koji aktivno sudjeluju u njezinome društvenom životu. Među glavnim se zadaćama posebno ističe generacijska obnova, koja se smatra vitalnom limfom i budućom perspektivom samoga postojanja Zajednice. Korak u tome smjeru učinjen je na posljednjim unutarnjim izborima, za koje su se kandidirali brojni mladi koji su osjetili potrebu davanja doprinosa budućnosti Talijanske nacionalne zajednice. Osjećaj odgovornosti mladih potvrđuje i činjenica da je Skupština Zajednice Talijana Rijeka sastavljena prvenstveno od mladih snaga.

 

Literatura

Mazzieri, G. (1998). La “Voce” di una minoranza. Analisi della pagina culturale de “La Voce del Popolo” negli anni ’50. Torino: La Rosa Editrice.

Prijevod s talijanskoga jezika: doc. dr. sc. Nada Poropat Jeletić

 

Obrazovanje na talijanskome jeziku u Rijeci danas: primjeri poučavanja toleranciji i uzajamnome poštovanju

Autorica: doc. dr. sc. Gianna Mazzieri-Sanković

Objavljeno 30. kolovoza 2016.

U Rijeci trenutno djeluju četiri talijanske osnovne škole, „Belvedere“, „Dolac“, „Gelsi“ i „San Nicolò“, Srednja talijanska škola s četiri usmjerenja, Odsjek za talijanistiku osnovan 2011. godine na Filozofskome fakultetu u Rijeci, koji obuhvaća Preddiplomski i Diplomski studij talijanskoga jezika i književnosti, te sedam vrtića i jaslice „Mirta“ s cjelodnevnim programima na talijanskome jeziku. To su državne obrazovne ustanove s nastavom/programima na talijanskome jeziku pod okriljem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Nastavni planovi gore navedenih škola slijede sve programske smjernice koje propisuje Ministarstvo, ocijenila su ih nadležna povjerenstva, recenzirani su i objavljeni u Službenome listu.

Koja je razlika između tih programa i onih koji se provode u školama s nastavom na hrvatskome jeziku? Prije svega, razlika je u dijelu nastavnih sadržaja, koji odgovara udjelu od 25% sukladno Ustavnome zakonu, i odnosi se na zaštitu manjinskih prava te zahtijeva obrađivanje i usvajanje gradiva vezanoga uz talijansku povijest, zemljopis, kulturu, umjetnost i glazbu. Navedeni su sadržaji iznimno važni za oblikovanje kulturnoga identiteta učenika.

Jezik koji se koristi u talijanskim školskim i predškolskim ustanovama isključivo je talijanski. Od 1953. godine u sklopu talijanskih osnovnih škola postoje i četiri razreda (od prvoga do četvrtoga) s nastavom na hrvatskome jeziku. Ta činjenica utječe na unutarnji ustroj osnovnih škola jer, iako je uprava uvijek iz redova talijanske manjine, u školi su zaposlena i četiri nastavnika kojima je hrvatski materinski jezik, te se dokumentacija, dnevnici i sastanci nastavnika, razrednih vijeća i školskih odbora vode i održavaju na hrvatskome jeziku. U srednjoj se pak školi dokumentacija vodi a komunikacija odvija na talijanskome jeziku ili dvojezično. Naime, u srednjoj su školi svi djelatnici dužni poznavati, barem na osnovnoj razini, službeni jezik škole.

Među nastavnicima i učenicima talijanskih razreda komunikacija se odvija na talijanskome jeziku. Isto vrijedi i za administrativne službe. Valja istaknuti da, u posljednja dva desetljeća, škole s nastavom na talijanskome jeziku ne pohađaju samo pripadnici talijanske manjine već i pripadnici većinskoga stanovništva i drugih etničkih skupina. U školi vlada ozračje tolerancije i međusobnoga poštovanja različitih nacionalnosti. Učestale školske priredbe održavaju se uglavnom na talijanskome jeziku a izvode se i skadbe na hrvatskome jeziku, no dvojezični nastupi sve su rjeđi. Zastupljeni su i tekstovi na fijumanskome dijalektu s ciljem njegove zaštite i očuvanja. U razredima s nastavom na hrvatskome jeziku talijanski se uči kao drugi jezik.

U Srednjoj talijanskoj školi Rijeka sva se nastava izvodi na talijanskome jeziku osim nastave hrvatskoga jezika. Učenici mogu birati između četiriju četvorogodišnjih usmjerenja: opće gimnazije, prirodoslovno-matematičke gimnazije, turističko-hotelijerskoga strukovnog smjera te komercijalističkoga strukovnog smjera. U sklopu poučavanja drugih jezika, engleskoga, francuskoga i njemačkoga, prevodi se sa stranoga jezika na talijanski i s talijanskoga na strani jezik (ista se praksa primijenjuje i u poučavanju latinskoga jezika). Nastava stranih jezika odvija se ili na stranome ili na talijanskome jeziku. Usprkos nevelikome broju upisanih učenika, škole bilježe značajne uspjehe na svim područjima. Tome svjedoče brojne primljene nagrade i priznanja o kojima se redovito piše na mrežnim stranicama. Često se jedan te isti učenik ističe kao autor malih „književnih remek-djela“, sudionik na natjecanjima iz prirodoslovnih predmeta, član dramske skupine te sudionik u europskim projektima. Pristup učenicima često je individualiziran a kontakti s roditeljima su redoviti.

Potrebno je međutim istaknuti da iako se poštuje projektna autonomija svake pojedine škole, ne nedostaje sudjelovanja u zajedničkim projektima. Neki su od primjera Riječki karneval, Tjedan fijumanske kulture u organizaciji mjesne Zajednice Talijana i Nagrada „San Vito“, svečanosti koja se održava prilikom obilježavanja Dana sveca zaštitnika grada (Sveti Vid). Učestala su i bratimljenja s brojnim školskim ustanovama iz Italije, korisna poglavito za kulturnu razmjenu. Pritom se učenike potiče na promišljanje vlastitoga identiteta u usporedbi s drugim stvarnostima kako bi postali europski građani otvoreni prema suvremenim vrijednostima tolerancije i međusobnoga poštovanja.

Prijevod s talijanskoga jezika: doc. dr. sc. Nada Poropat Jeletić

 

Odgoj na fijumanskome: poštovanje vlastite kulturne baštine

Autorica: doc. dr. sc. Gianna Mazzieri-Sanković

Objavljeno 15. travnja 2016.

 

Danas se fijumanski koristi u obiteljskome okruženju i u okviru aktivnosti talijanske nacionalne manjine koja živi na kvarnerskome području. Budući da se broj govornika drastično smanjio uslijed povijesnih i političkih obrata, smatra se ugroženim jezikom. Ako se priklonimo ovome tumačenju, jasno je da sudbina fijumanskoga dijalekta ovisi o načinu na koji će trenutnih nekoliko tisuća govornika koristiti taj dijalekt.

U osnovne se talijanske škole u Rijeci, budući da nisu zatvorenoga tipa, upisuju i učenici kojima je hrvatski materinski jezik i koji se služe samo talijanskim standardnim jezikom. Stoga se ne može tražiti uvođenje fijumanskoga dijalekta kao obaveznoga predmeta. Međutim, škole pokušavaju odgovoriti na potrebe Zajednice Talijana i obitelji uvođenjem tečaja fijumanskoga dijalekta u izborne i slobodne aktivnosti učenika. Trenutno se u osnovnim talijanskim školama Belvedere, Gelsi i San Nicolò održava tečaj Piccoli fiumani (Mali fijumani), dok se u Osnovnoj školi Dolac fijumanski dijalekt njeguje u okviru školskih predstava.

Pohvalna je inicijativa iz 2015. godine, pod pokroviteljstvom Vijeća talijanske nacionalne manjine, kojom su se sve četiri talijanske osnovne škole ujedinile u izdavanju knjige na fijumanskome dijalektu pod nazivom Magnè con noi? („Jedete li s nama?“). Radi se o zbirci tradicionalnih riječkih recepata, popraćenih crtežima, komentarima, poslovicama i učeničkim radovima na tu temu. U uvodu se tumače aspekti fijumanske tradicije: „Svaki je Fijuman, zna se, bonkulović, pa ima li boljega načina od recepata za predstavljanje onoga što se i danas može naći na našim stolovima?“ (Ogni fiuman, se sa, xe un bonculovich, alora cossa mejo de ricete per presentar quel che se pol trovar ancora ogi in te le nostre tole?, str. 3).

Osim mnogih školskih i društvenih inicijativa za očuvanje jezične baštine dijalekta, u mnogim je fijumanskim obiteljima još prisutan određeni skepticizam. Uz zabrinutost da uporaba fijumanskoga dijalekta može dovesti do društvene izolacije pojedinca, postoji i strah da pojedinac nikada u potpunosti neće usvojiti talijanski standardni jezik. Roditelji se često pitaju koji kod odabrati u svakodnevnoj komunikaciji s djetetom. Na taj način razmišljaju svi roditelji, ne samo oni koji pripadaju nacionalnoj manjini, pogotovo kad je jedna od opcija dijalekt. Strah da će uporaba dijalekta umjesto standardnoga talijanskog jezika usporiti ili kontaminirati pravilno izražavanje danas je demantiran znanstvenim istraživanjima. U posljednjih nekoliko godina istraživanja su dokazala da i sam talijanski standardni jezik uključuje – pogotovo u govoru – varijacije koje ovise o regiji i govornicima. Valja napomenuti da je Italija jedna od zemalja s najvećim brojem dijalekata. Oni su izraz bogatstva kulturnih raznolikosti i treba ih cijeniti. Još uvijek aktualna snaga fijumanskoga dijalekta, svojstvenoga usmenome izražavanju, potječe iz duge tradicije višejezičnosti i poštivanja mnogobrojnih kultura na kvarnerskome području.

Kao što tvrdi Antonella Sorace (Sorace, 2012), dijalekt tijekom razvoja pojedinca poprima sva svojstva jezika koji, iako manjinski, postaje ravnopravan ostalim jezicima kojima se govornik služi. Ne radi se dakle o „manje vrijednome“ ili „narodnome“ jeziku, nego o kodu koji nam omogućuje da osobu smatramo dvojezičnom. Sorace iznosi kognitivne prednosti dvojezičnih pojedinaca, koji, osim što su svjesniji različitih stajališta, pokazuju veću mentalnu fleksibilnost. Potonja se očituje u zadacima koji se temelje na usmjeravanju pažnje, prilikom prelaska s jednoga na drugi zadatak te u sposobnosti procjene vlastitoga ponašanja. Iako se dvojezični govornici ne mogu opisati kao inteligentniji, u svakome su slučaju u prednosti.

Razotkrivajući negativni mit o izražavanju na dijalektu, treba umiriti riječku populaciju potičući je na uporabu dijalekta, bez zazora od novosti i kontaminacije novim riječima. U posljednjih se nekoliko godina često uvode izrazi iz hrvatskoga, odnosno, većinskoga jezika. Radi se o prirodnoj pojavi u kojoj jezici u kontaktu posuđuju učestale izraze jedan od drugoga.

Zašto održati dijalekt na životu? Zašto ga njegovati i cijeniti? On je važan dio identiteta, suprotan gubitku jedinstvenosti, dodatno komunikacijsko sredstvo u osobnome repertoaru. Dijalekt je obogaćivanje, izbor koji podrazumijeva duboke kulturne, psihološke i autobiografske razloge. Njegovom se uporabom prenose i čuvaju vrijednosti, tradicije, običaji te, posebice, antropološka različitost, kolektivna podsvijest i spomen baština. Fijumanski će dijalekt i dalje postojati ako se bude upotrebljavao i cijenio, odnosno ako se ljudi koji se njime služe od rođenja, u skladu s tradicijom i podrijetlom, budu i dalje njime služili. To, uostalom, vrijedi za sve jezike.

 

Literatura

Sorace, A. (2012). „Una mente, due lingue, tanti vantaggi: perché il bilinguismo fa bene ai bambini?“, predavanje održano 19. travnja 2012. godine u Zajednici Talijana u Rijeci.

Prijevod s talijanskoga jezika: Maja Đurđulov, mag.

 

Fijumanski dijalekt

Autorice: doc. dr. sc. Gianna Mazzieri-Sanković i Maja Đurđulov, mag.

Objavljeno 22. listopada 2015.

Fijumanski dijalekt, karakterističan za riječku regiju, idiom je koji se ubraja u venetske dijalekte. Vjerojatno se razvio iz latinskoga jezika koji su upotrebljavali romanizirani Iliri u 6. stoljeću. Za razvoj fijumanskoga idioma, kao i za razvoj ostalih talijanskih dijalekata na jadranskoj obali, važan je bio utjecaj Venecije, i to prvenstveno kulturni jer je dominacija Venecije u Rijeci bila vrlo kratka, između 1508. i 1511. godine. Rijeka je između 13. i 15. stoljeća, u vrijeme vladavine grofova Devinskih i obitelji Walsee, bila dio Pulske biskupije, koja je bila dio venetske Istre i područja venetskoga dijalekta.

Zahvaljujući strateškome geografskom položaju, u Rijeci se već u 13. stoljeću kroz trgovinu i pomorski promet razvilo vrlo uspješno gospodarstvo. Jezik trgovine i uprave bio je venetski dijalekt. Na istočnome je Jadranu dominirala njegova venecijanska inačica, kojom su se služili trgovci i službenici koji su poslovali na tome području. Osim talijanskoga, u Rijeci se govorio hrvatski, mađarski, njemački i francuski jezik. Važnost se trgovine za razvoj jezika očituje i u tome da je u Rijeci prvi službeni dokument napisan na talijanskome jeziku, odnosno, na fijumanskome dijalektu, takozvani Cjenik riba (tal. Tariffa del pesce), iznimno važan dokument sastavljen 1449. godine. Venecija je cijelome području na kojemu je dominirala i s kojim je trgovala, posebice istočnoj obali Jadrana, Istri, Dalmaciji i Trstu, nametnula svoje običaje i tradiciju, a govorni se jezik još i više približio venecijanskome dijalektu.

Rijeka je u 15. stoljeću još uvijek bila dvojezični grad: viši je sloj govorio fijumanskim dijalektom, dok se narod koristio hibridnim jezikom, odnosno mješavinom talijanskoga, hrvatskoga i ilirskoga jezika. Utjecaj drugih jezika veoma je bitan za fijumanski dijalekt; posebice je važan utjecaj hrvatskoga, i to njegova čakavskog narječja, ali i njemačkoga i, u manjoj mjeri, mađarskoga i francuskoga jezika.

Fijumanski dijalekt pripada istočnoj grani venecijanskih dijalekata, kao i istrovenetski, tršćanski i venetsko-dalmatinski dijalekti, no sadrži veći broj elemenata talijanskoga standardnog jezika. Nakon Prvoga svjetskog rata jača utjecaj talijanskoga književnog jezika na fijumanski dijalekt. Danas možemo govoriti o dva fijumanska dijalekta: dijalektu ezula, osoba koje su emigrirale u Italiju i talijanizirale dijalekt ili iz njega uklonile mnoge riječi posuđene iz stranih jezika, i dijalektu osoba koje su ostale u Rijeci, koji ezuli doživljavaju drugačijim od dijalekta koji su poznavali. U svakome slučaju, fijumanski je dijalekt još uvijek živ, ne koristi se samo u obiteljskome okruženju, odnosno u svakodnevnoj komunikaciji pripadnika talijanske nacionalne manjine, već i u školskome okruženju, zahvaljujući predanosti nastavnika koji pokušavaju proširiti njegovu uporabu izvan obitelji.

Kako proučavati fijumanski dijalekt, s obzirom da se radi o organizmu u stalnome razvoju? Moramo uzeti u obzir činjenicu da dijalekti pripadaju glasu naroda, od poslovica i legendi do idiomatskih izraza u pismu i govoru, te da su podvrgnuti stalnim povijesnim, političkim i društvenim promjenama u kojima stari običaji ustupaju mjesto novim načinima doživljavanja okoline. Na fijumanski dijalekt također neprestano utječu drugi jezici i kulture.

Danas je teško utvrditi točan broj govornika fijumanskoga jer su se mnogi njegovi govornici preselili iz Rijeke u druge gradove i općine riječkoga i okolnoga područja, poput Kraljevice, Kastva, Viškova, Opatije, Mošćeničke Drage itd. U svakome slučaju, ima ih više od 9260, koliko članova trenutno broji Zajednica Talijana u Rijeci, zato što nisu svi Fijumani članovi Zajednice Talijana, a i mnogi autohtoni Hrvati (odnosno Sušačani) govore fijumanskom dijalektom.

 

Manjinski jezici u Rijeci i okolici s posebnim osvrtom na talijanski: pregled i naši ciljevi

Autorica: doc. dr. sc. Gianna Mazzieri-Sanković

Objavljeno 6. lipnja 2014.

 

U Gradu Rijeci registrirane su 22 nacionalne manjine ili nacionalne zajednice, koje putem svojih udruga njeguju i promiču vlastitu kulturnu baštinu i jezik s ciljem njihova očuvanja. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, najzastupljenije su srpska, bošnjačka, talijanska, slovenska, albanska i romska nacionalna manjina, čiji pripadnici redom čine 6,57%, 2,06%, 1,90%, 0,85%, 0,69% i 0,67% stanovništva.

Različitim aktivnostima namijenjenima pripadnicima nacionalnih manjina, ali i onima koji to nisu, želimo doprinijeti njegovanju, promicanju i očuvanju manjinskih jezika i kultura na širemu riječkom području. U početnoj fazi djelovanja usredotočit ćemo se na jezik i kulturu talijanske nacionalne manjine, no postupno ćemo proširivati svoje djelovanje i na druge manjinske jezike i kulture. Talijanska nacionalna manjina na ovome prostoru ima specifičan status autohtone nacionalne zajednice. Osobe talijanske nacionalnosti i osobe koje su se izjasnile kao govornici talijanskoga jezika i pripadnici talijanske kulture koriste se talijanskim jezikom, ali i lokalnim fijumanskim dijalektom, idiomom koji se ubraja u venetske dijalekte.

U težnji za očuvanjem vlastite kulturne baštine, talijanska nacionalna zajednica njeguje talijanski jezik i kulturu u predškolskome odgoju, u osnovnim i srednjim školama, na fakultetima te putem Talijanske drame i medija poput Radio Fiume, Izdavačke kuće EDIT i njezinih tiskovina „La Voce del Popolo", „Panorama", „La Battana" i „Arcobaleno". Pripadnicima talijanske nacionalne manjine u Rijeci namijenjene su jedne jaslice i šest vrtića s cjelodnevnim programima na talijanskome jeziku, te četiri osnovne škole i jedna srednja škola u kojima se nastava odvija na talijanskome jeziku.

Na Filozofskome fakultetu u Rijeci 2011. godine osnovan je Odsjek za talijanistiku, koji od studijskih programa zasad nudi Preddiplomski studij talijanskoga jezika i književnosti. Odsjek je iznimno aktivan u organizaciji predavanja i međunarodnih znanstvenih skupova na teme vezane uz kulturno-umjetničku baštinu regije te na području cjeloživotnoga obrazovanja kroz organizaciju programa stručnoga usavršavanja nastavnika. Odsjek surađuje s Generalnim konzulatom Republike Italije u Rijeci i Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu pri organizaciji semestralne Smotre talijanskoga filma te predstavljanja knjiga i drugih publikacija na području talijanskoga jezika i književnosti. Više informacija o aktivnostima Odsjeka nalazi se na njegovoj mrežnoj stranici.

Naš je cilj informirati pripadnike talijanske nacionalne manjine o prednostima dvojezičnosti te razvijati među njima svijest o vrijednosti i važnosti uporabe fijumanskoga dijalekta kao ravnopravnoga jezika sredine u kojoj se govori, te na taj način doprinijeti očuvanju jezika i kulture te nacionalne manjine. Želimo uspostaviti suradnju između znanstvenika koji istražuju dvojezičnost i zajednice – odgajatelja iz jaslica i vrtića s programima na talijanskome jeziku, nastavnika iz škola s talijanskim kao nastavnim jezikom (ali i drugih škola), dvojezičnih obitelji, roditelja i članova Zajednice Talijana općenito. Također, želimo surađivati s kulturno-umjetničkim društvima u regiji koja se služe talijanskih jezikom ili dijalektom. Stručnim savjetima i različitim informativnim aktivnostima želimo pružiti podršku roditeljima, odgajateljima i nastavnicima u odgoju i obrazovanju dvojezične djece te osvijestiti djecu starije dobi, a posebice adolescente, o prednostima koje im pruža dvojezičnost. Želimo također doprinijeti osmišljavanju i uvođenju regionalne strategije čiji bi cilj bio širenje dvojezičnosti već od najranijega djetinjstva te očuvanje i vrednovanje fijumanskoga dijalekta i tradicionalne kulturno-umjetničke baštine ovoga prostora.

 

 

Bilingualism Matters osnovala je prof. dr. sc. Antonella Sorace na Sveučilištu u Edinburghu.

 

Bilingualism Matters@Rijeka osnovan je u sklopu projekta „Advancing the European Multilingual Experience (AThEME)”.

 

Projekt je financiran sredstvima Europske unije u okviru Sedmoga okvirnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti na temelju ugovora br. 613465.