Aditivna i suptraktivna dvojezičnost: jezični unos i jezični stavovi u dvojezičnome razvoju

Autorica: doc. dr. sc. Zvjezdana Vrzić

Objavljeno 14. siječnja 2016.

 

Dva jezika dvojezične osobe mogu biti najbolji prijatelji ili najljući neprijatelji: jezici se mogu međusobno podržavati u razvoju ili mogu biti u sukobu pri čemu se jedan jezik razvija na uštrb drugoga. U znanstvenim se krugovima prvi slučaj naziva aditivnom a drugi suptraktivnom dvojezičnošću (engl. additive/subtractive bilingualism).

Mnogi se roditelji pa čak i nastavnici brinu da učenje dvaju jezika u ranome djetinjstvu priječi potpuni razvoj jednoga od jezika. Drugim riječima, oni strahuju da je dvojezičan razvoj inherentno suptraktivan. Međutim, većina nas poznaje osobe koje tečno govore dva jezika od djetinjstva. Što se tiče kognitivnih sposobnosti za učenje jezika, ne postoje stvarne prepreke tečnome usvajanju dvaju ili više jezika. Primjerice, kognitivni prostor za pohranjivanje jezika u ljudskome mozgu nije ograničen, a dijete koje istovremeno usvaja dva jezika može jezike razdvojiti od samoga početka učenja. Pod uvjetom da je pojedincu dostupan bogat i raznovrstan jezični unos obaju jezika, dvojezično će usvajanje biti uspješno.

Iako je jezični unos presudan za učenje jezika, dijete postaje dvojezično i ako je jednome jeziku izloženo polovicu ili čak svega dvadeset do trideset posto vremena provedenoga u usvajanju jezika. Razlog je tome to što učenje jezika, da bi bilo uspješno, zahtjeva izloženost „kritičnoj masi“ jezičnoga unosa. Da bismo naučili riječ ili strukturu, trebamo je čuti određeni broj puta. Pritom nije ujednačena količina unosa koja je potrebna da bi se usvojile različite riječi i strukture; potrebnu količinu unosa određuju, između ostaloga, njihova razina apstraktnosti i strukturalne složenosti. Čuti nešto triput možda nije dovoljno, ali deset ili petnaest puta možda već jest. Zanimljivo je da kad jednom naučimo riječ ili strukturu, daljnja izloženost ne doprinosi usvajanju jezika, što znači da se time oslobađa vrijeme za učenje drugih jezika. Ovakvi mehanizmi usvajanja jezika čine dvojezični razvoj inherentno aditivnim.

Moguće je, međutim, da učenje drugoga jezika omete kontinuirani razvoj djetetova prvog jezika, što znači da je u nekim slučajevima dječja dvojezičnost uistinu suptraktivna. Drugi jezik postane djetetov dominantni jezik, dok se njegov prvi jezik razvija sporije, prestane se razvijati ili ga dominantni jezik u potpunosti istisne iz uporabe. Djeca imigranata i djeca pripadnici etnojezičnih manjina nerijetko iskuse stagnaciju razvitka ili čak potpuni gubitak svojega nasljednog jezika kad krenu u školu. Usavršavanje jezika škole postane prioritet i manjiski je jezik na gubitku. Jezik škole moćan je i prestižan jer je obično i dominantan jezik u društvu te povećava mogućnost društvene mobilnosti i prihvaćenosti. Društvena je prihvaćenost naročito važna djeci i mladima jer se oni ne žele razlikovati od svojih vršnjaka i prijatelja. Posljedično, čak se i manjinski jezici koji uživaju značajan kulturni prestiž i institucijsku podršku, poput talijanskoga jezika u Hrvatskoj, bore za svoje mjesto u životu djece i mladih.

Sumnja i negativni stavovi društva, nastavnika, roditelja i same djece prema dvojezičnosti i manjinskome jeziku, koji se očituju u propitivanju praktične i kulturne vrijednosti toga jezika, dovode do suptraktivne dvojezičnosti. Okolina je pritom prvenstveno zabrinuta za pitanje usvajaju li uspješno govornici manjinskoga jezika dominantni jezik u društvu. Ta je zabrinutost prisutna i kad je usvajanje većinskoga jezika neupitno zbog njegove praktične vrijednosti i široke dostupnosti u medijima i obrazovanju, prirodnoga procesa društvene integracije te pritiska ideologije jednojezičnosti, koja je uobičajena u nacionalnim državama. Međutim, dobrodošlo usvajanje većinskoga jezika ne treba biti, a i nije poželjno da bude, popraćeno gubitkom dvojezičnosti, odnosno isključivom uporabom većinskoga jezika i napuštanjem nasljednoga manjinskog jezika.

Wallace Lambert (Lambert, 1975) među prvima se prije nekoliko desetljeća bavio razlikom između suptraktivne i aditivne dvojezičnosti i utjecajem društvenih stavova na dvojezični razvoj. Kao što je poznato iz često proučavanoga primjera iz njegove rodne Kanade, aditivnu je dvojezičnost relativno lako postići u dvojezičnim školama namijenjenima govornicima većinskoga jezika, kao što su škole koje pohađaju govornici engleskoga jezika a gdje se nastava odvija na engleskome i francuskome jeziku. Po završetku takvih programa, djeca govore tečno i prvi i drugi jezik. Nema nikakvoga razloga zašto takvo obogaćujuće iskustvo ne bi imala i djeca koja govore manjinskim jezikom. Dvojni jezični programi (engl. dual language programs) u Sjedinjenim Američkim Državama, naprimjer, takvu mogućnost pružaju i govornicima većinskoga i govornicima manjinskih jezika. Obrazovanje na materinskome jeziku, u koje je uključena i nastava većinskoga jezika, koje se nudi nacionalnim i autohtonim manjinama u Europi i šire, još je jedan uspješan oblik dvojezičnoga obrazovanja.

Uz opisane programe, postoje i drugi načini da se podrži zdrav, obogaćujući dvojezični razvoj djeteta. Ključno je da obitelj i zajednica imaju i prenose na svoju djecu pozitivne stavove prema manjinskome jeziku, koji se ocrtavaju u volji za njegovom uporabom u svakodnevnoj komunikaciji i u odlučnosti da se njeguje njegova društvena uloga. Kako pozitivni stavovi rezultiraju redovitom uporabom manjinskoga jezika kod roditelja i drugih članova zajednice, djeca dobivaju ono što im je neophodno da bi taj jezik i naučila – bogat jezični unos i niz prilika za uporabu jezika.


Literatura

Lambert, W. E. (1975). Culture and language as factors in learning and education. U A. Wolfgang (Ur.), Education of immigrant students: Issues and answers (str. 55–83). Toronto: Ontario Institute for Studies in Education.

Za više informacija:

Crystal, D. (2010). Language death. Cambridge: Cambridge University Press.

Pearson, B. Z. (2008). Raising a bilingual child: A step-by-step guide for parents. New York: Random House.

 

Često postavljana pitanja o odgoju dvojezične djece

Objavljeno 6. lipnja 2014.

 

Ovaj je tekst prvi put objavljen u brošuri Raising Bilingual Children („Odgoj dvojezične djece") autora Antonelle Sorace i Boba Ladda koju je u svibnju 2004. godine izdalo Američko lingvističko društvo (Linguistic Society of America). Ovdje ga prenosimo u cijelosti uz odobrenje Društva.

 

Zašto bismo željeli da nam djeca budu dvojezična?

Za to postoje mnogi razlozi, od kojih su dva najčešća:

  • Roditelji govore različitim jezicima (na primjer, Amerikanka i Turčin).
  • Roditelji govore istim jezikom, ali žive u sredini gdje većina ljudi govori nekim drugim jezikom (na primjer, korejski par koji živi u Velikoj Britaniji).

U prvome slučaju svaki od roditelja možda želi koristiti vlastiti jezik u ophođenju sa svojom djecom. U toj situaciji govorimo o dvojezičnoj obitelji. U drugome slučaju roditelji možda žele kod kuće govoriti vlastitim jezikom, iako im se djeca moraju moći snalaziti i u vanjskome okruženju. Tada govorimo o dvojezičnome okviru. Mi osobno živimo u dvojezičnoj talijansko-engleskoj obitelji u engleskome okviru te se dio onoga što ovdje iznosimo izravno temelji na našemu iskustvu odgajanja dvojezične djece.

 

Zar djecu ne zbunjuje što oko sebe čuju dva jezika?

Najkraći je mogući odgovor ne. Djeca nevjerojatno dobro zapažaju različite načine govora. I kad oko sebe čuju samo jedan jezik, vrlo brzo shvate da postoje razlike između govora muškaraca i žena, između pristojnih i nepristojnih načina razgovora itd. Za djecu dvojezična situacija predstavlja samo još jednu od mnogih razlika među ljudima!

Pred pola su stoljeća nastavnici diljem Sjeverne Amerike govorili roditeljima useljenicima kako je za obrazovanje njihove djece bolje da kod kuće govore engleski. Neki su istraživači smatrali da rana izloženost dvama jezicima stavlja djecu u neravnopravan položaj u usporedbi s vršnjacima. Kasnija su istraživanja pokazala da to nije točno te da dvojezičnost zapravo pruža neke prednosti (osim poznavanja više od jednoga jezika), poput fleksibilnosti u razmišljanju. Neravnopravan je položaj o kojemu su govorili raniji istraživači zapravo proizlazio iz ekonomske neravnopravnosti povezane s poteškoćama useljeničkoga života.

Dvojezičnost ponekad uzrokuje nešto sporiji jezični razvoj nego u neke jednojezične djece. Naše je starije dijete s četiri i pol godine na engleskome još uvijek govorilo „Where you are?" umjesto „Where are you?" To je normalna faza u razvoju jednojezične djece koja govore engleski, no ona obično do svoje treće ili četvrte godine shvate da treba reći „Where are you?". Našem je starijemu djetetu jednostavno trebalo nešto više vremena.

 

Zar dvojezična djeca nikad ne brkaju svoje jezike?

Kao i odrasli dvojezični govornici, dvojezična djeca često rabe riječi iz jednoga jezika dok govore drugim (to se naziva prebacivanjem kodova), ali to ne znači da su im se jezici pobrkali. U našoj je dvojezičnoj talijansko-engleskoj obitelji velik dio prehrambenoga vokabulara talijanski i koristimo se njime čak i kada govorimo engleski (i onda kada odgovarajuće engleske riječi postoje), pa ćemo tako reći pollo umjesto chicken i sugo umjesto sauce. Međutim, u razgovoru s jednojezičnim govornicima dvojezična djeca dobro paze da govore samo taj jezik.

 

Kako da počnemo učiti svoju djecu dvama jezicima?

Ovdje je najvažnije znati da roditelji zapravo ne „uče" djecu govoriti, kao što ih ne uče hodati ili smiješiti se. U jezičnome razvoju najvažnije su izloženost i potreba. Ako je dijete od rođenja izloženo jeziku u najrazličitijim okolnostima, s mnoštvom različitih ljudi, te ako osjeća da mu je jezik potreban kako bi sudjelovalo u svijetu koji ga okružuje, ono će ga naučiti. Ako je od rođenja izloženo dvama jezicima u različitim okolnostima, s različitim ljudima, te ako treba oba jezika kako bi komuniciralo s ljudima koji ga okružuju, ono će naučiti oba.

 

Zar doista želite reći da će nam djeca jednostavno naučiti oba jezika ako im od rođenja budu izložena, samo tako, bez problema?

Mnogi stručnjaci dvojezičnim obiteljima preporučuju metodu „jedan roditelj, jedan jezik". Ona se sastoji u tome da, primjerice, mama (ili Mommy, ili Mamma, ili Mutti) s djecom uvijek govori na svojemu jeziku, a tata (ili Daddy, ili Papa, ili Vati) na svojemu. To je dobar način za postizanje uspješne dvojezičnosti u obitelji, no ne i jedini, a ponekad se i kod te metode mogu pojaviti problemi.

 

Kakvi se problemi mogu pojaviti kod metode „jedan roditelj, jedan jezik"?

Jedan je od mogućih problema uspostavljanje ravnoteže. Djeca oba jezika moraju čuti često i u najrazličitijim okolnostima. Ako „manje važan" jezik čuju samo od jednoga roditelja, možda mu neće biti izložena u dovoljnoj mjeri da se on prirodno razvije . Osobito je čest slučaj da djeca, kada oba roditelja razumiju „važniji" jezik, misle da im onaj „manje važan" ne treba.

U takvim je slučajevima svakako potrebno pronaći druge izvore izloženosti jeziku i iznaći druge načine stvaranja osjećaja potrebe. Veliku pomoć ovdje mogu pružiti jednojezične bake i djedovi! Možete li u čuvanje djece uključiti nekoga tko govori drugi jezik, poput rođaka, bake ili plaćene dadilje? Postoji li vrtić ili igraonica gdje djeca mogu čuti drugi jezik? Možete li nabaviti videomaterijale i audioknjige na tome jeziku? Sve to može neizmjerno pomoći, posebice ako izloženost uključuje i interakciju s drugim ljudima, a ne samo gledanje televizije. Kad su naša djeca bila mala, mi smo se upravo tako snalazili kako bismo im ojačali talijanski u većinski engleskome okruženju.

Drugi je mogući problem prirodnost situacije. Ako se djeci čini da ih stavljate u čudnu ili neugodnu situaciju, vjerojatno će se tome opirati. Izričita pravila – primjerice, da se jednim jezikom govori u određene dane, a drugim u druge – često je vrlo teško primjenjivati, a kod djece mogu izazvati i negativan stav.

Još je jedan mogući problem isključivanje. Ako, recimo, Amerikanka iz našega prvog primjera ne govori turski, djeca znaju da majku isključuju iz razgovora svaki puta kad se ocu obrate na turskome. Zbog toga će djeca možda nerado govoriti jezikom jednoga od roditelja kad su oba prisutna. Naše je iskustvo da je uspješna dvojezičnost u obitelji vjerojatnija ako svaki od roditelja barem razumije jezik onoga drugoga. Tako nitko nikad neće biti isključen iz obiteljskoga razgovora.

 

A braća i sestre?

Dolazak drugoga djeteta može poremetiti jezičnu ravnotežu u dvojezičnoj obitelji i drugo je dijete često manje dvojezično od prvoga. Obično starije dijete mlađemu govori na „važnijemu" jeziku, povećavajući tako njegovu izloženost tome jeziku i smanjujući njegov osjećaj potrebe za „manje važnim" jezikom. Razmislite unaprijed što želite poduzeti u vezi s time. Smislite strategiju koja odgovara vašoj situaciji, no vjerojatno će koristiti ako starije dijete ili stariju djecu pokušate uključiti u promicanje „manje važnoga" jezika kod kuće.

 

Djeca su prije dobro govorila jezik kojim govorimo u obitelji, ali sada idu u školu i neprestano ga miješaju s hrvatskim. Što mogu poduzeti?

Ne brinite. Gdje svi govore oba jezika, miješanje jezika normalna je pojava. Ona ne znači da će djeca zaboraviti jedan od jezika, niti da ih više ne znaju razlikovati. Ako ih korite zato što govore hrvatski, možete stvoriti negativan stav prema obiteljskome jeziku i pogoršati situaciju. Umjesto toga stvarajte prirodne situacije u kojima djeca doista trebaju obiteljski jezik: na primjer, posjećujte jednojezične baku i djeda!

Ovu ćete vrstu miješanja jezika razumjeti shvatite li da je izloženost važan čimbenik pri razvoju jezika u djece. Kada su vam djeca bila mala, vjerojatno su bila izloženija vašemu obiteljskom jeziku – recimo, talijanskome – nego hrvatskome. Sada idu u školu, svaki su dan satima izložena isključivo hrvatskome te uče svakojake nove riječi i načine uporabe jezika samo na hrvatskome. Vjerojatno ne znaju kako se na talijanskome kaže „bilježnica", „priroda i društvo" ili „ravnateljica". Kada u rečenici na talijanskome upotrijebe hrvatsku riječ, recite im kako se to što žele reći kaže na talijanskome umjesto da se uzrujavate što gube svoj obiteljski jezik. Zapamtite, čak i ako im hrvatski postane dominantan jezik, još uvijek mogu biti i savršeno kompetentni govornici talijanskoga.

 

Englesku verziju teksta, objavljenu na mrežnim stranicama naše središnjice, pročitajte ovdje.

 

Bilingualism Matters osnovala je prof. dr. sc. Antonella Sorace na Sveučilištu u Edinburghu.

 

Bilingualism Matters@Rijeka osnovan je u sklopu projekta „Advancing the European Multilingual Experience (AThEME)”.

 

Projekt je financiran sredstvima Europske unije u okviru Sedmoga okvirnog programa za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti na temelju ugovora br. 613465.